igsf world 2012 plakat

IGSF pamtim kao organizatora koji nije vičan engleskom jeziku ali kod kojeg postoje pravila, postoji neka ljestvica kvalitete i koji su uredno odrađivali LongCycle natjecanje u Turbigu svake godine u petom mjesecu.

O ovom svjetskom prvenstvu su mi napričali čuda i nahvalili ga kako je stvarno čast doživjeti ga. S obzirom da je jedan dio tima u isto vrijeme bio u USA na svjetskom prvenstvu po WKCu, Leo i ja smo odlučili sami otići u Vanzaghello, izbacati nešto željeza i vidjeti o kakvom se to super-duper prvenstvu radi.

I dobro je da report o ovome pišem tek sad, kad je prošlo par dana jer bi u ponedjeljak moj izvještaj od početka do kraja vrlo vjerojatno bio prožet motivom sa slike ispod.

angry man

U vrlo kurčevitom periodu od dva tjedna pred natjecanje gdje sam jedva stigao spavati (a gužva nije imala veze sa girevoyom), nekako sam stisnuo, uspio organizirati detalje i Leo i ja smo se pokrenuli u petak navečer iza ponoći prema Italiji.

Oko šesti ipol sati vožnje, koja prolazi učas kad si neispavan i kiša lije kao iz kabla, i bili smo u Vanzaghellu. Kako smo ostali živi, samo Manitu zna. Otvorenih očiju sam sanjao, premoren, gremline koji trgaju retrovizore sa auta.

Oleh nam je na nekom tzv engleskom uspio napisati da će vaganje za nas biti u subotu  između 8:30 i 9h. Mi smo ispred dvorane bili u 7:30. Nigdje nikoga, dvorana zaključana.

Sat vremena spavanja u autu, pa onda ponovo proboj vrata. Ovaj puta ulazimo unutra, još skoro nikog nema. Dvorana odlično posložena, sedam platformi, na svakoj set girji od 16, 24 i 32kg. Noge su mi se odsjekle. Kao da sam došao na olimpijadu.

Na žalost, to je jedino što je ostavilo dojam na ovom natjecanju a da je iole pozitivan. Za vaganje smo morali čekati Oleha koji se pojavio u 9:30 i rekao nam na ruskom da kasnimo (mi kasnimo od 7:30, a on nam to u 9:30 kaže - zanimljiv je taj njihov vremeplov). Poslao nas je u podrum na vaganje gdje tri đeda koji znaju samo ruski ništa ne kuže i odlaze po njega da im on sve objasni. Pored nas tim iz Kazahstana, ne znaš ko je smotaniji, njihov trener sa hrgom papira i pasoša ili čiča za vagom. "Daj, važi krumpire pa da idemo", mislim si ja dok čekamo Oleha.

Vaganje nekako prolazi, kaže nam Oleh da nastupamo sutra (nedjelja). Čekamo da vidimo raspored flightova i kad je napokon došao, vidimo Lea na listi. Nakon mahanja rukama u ruskom stilu (jer engleski je ovdje nepoznata životinja), ispostavlja se da je to dio rasporeda flightova za sutra.

Kad se taj dio nekako razmrsio, napuštamo ih i odlazimo da se naspavamo.

U nedjelju je sve počelo oko 9:30 sa megadodjelom medalja veteranima koja je ličila na dodjelu humanitarne pomoći - bacalo se šakom i kapom. I nikad kraja. A do tad su ovi koji su trebali nastupiti u 10h po nekoliko puta odradili zagrijavanje i hlađenje. A i dalje su čekali...

Da se razumijemo, na ovo natjecanje su došli mnogi stvarno jaki momci da se okušaju sa 32kg. I to je ljepota za vidjeti. Ali s njima je došlo i pola autobusa metuzalem-like seniora koji su napravili cijeli džumbus.

Ovo je izgledalo kao povratak u bivši SSSR trideset godina unazad.

Organizatori su bili soliko smotani da se nije znalo ni ko kada nastupa. Jedan je tvrdio da će sada snatch 32, drugi da ide jerk 24, a treći da je maraton na redu. Sva trojica su bili lijepo obučeni u crvena službena odijela. Samo su imali split brain od kolektivnog uma.

I uz sve to su nam rekli neki koji su već nastupali da se pripazimo jer su girje sa kratkim ručkama. Ovo je bila neobična opservacija s obizom da sam probao girje koje su bile stavljene sa strane za zagrijavanje i one su bile one klasične IGSF gidje sa debljom ručkom ali nikako kratkom. Sa njima sam imao dosta dobra iskustva. Otišao sam iza do jedne od platformi da vidim šta je tamo. Nevjerojatno, tamo su bile neke druge girje sa kraćim ručkama. 

Koliko će ovo smetati ili ne, nisam baš mogao procijeniti, ali mi se nikako nije sviđalo to što imam u ruci.

Leo je prvi bio na redu i odradio je jerk set pristojno. Prvi put na 2x32kg, svih deset minuta. Bilo mu je jebeno teško ali je isčupao iz sebe tih deset minuta, bez obzira na tempo.

Kad će krenuti jerk 24kg bilo je pitanje za milijun dolara. Dva puta sam se skidao i oblačio. Kad je napokon došao na red naš dio, uspio sam se zagrijati na svoj uobičajeni način. Fizički sam bio spreman. Psihički, rekao bih da jesam.

Sudac je obrojao 3, 2 1 i - krenuli smo. Za ovaj put sam se odlučio za visoki tempo 14. I šišao sam ga bez problema. Međutim, već nakon 3 minute mi se počelo dešavati ono čega sam se pribojavao: prokleta prekratka ručka mi je rezala palčanu kost, natezala je prema van i polako ali sigurno drobila. Pokušao sam to iskorigirati i uspio sam ali se prokletinja vratila već nakon  jedne minute. U osmoj minuti sam rekao sam sebi (a rekao bih i njima da su znali riječ engleskog) da ništa nije vrijedno da riskiram ozljedu palčane kosti i da si sjebem šaku. Tempo 14 je trajao do trenutka do kad sam nakon 100 ponavljanja spustio girje, odsalutirao pozdrav i sišao sa platforme.

Bio sam ljut ko pas. Nisam od onih koji trebaju bilo kome bilo što dokazati. Svejedno, ne volim odlaziti neobavljena posla. A opet, zdravlje je bitnije od silovanja po svaku cijenu. Bio sam ljut na kurčevu organizaciju, ljude koji "svjetsko prvenstvo" povezuju sa bivškim SSSR-om (ko im dade dva iz zemljopisa?), gdje je ruski jedini jezik kojeg govore i gdje su uostalom našli ove girje patuljastih ručki?

Bio sam dva puta na IGSF natjecanjima i ovakvih girji nije bilo. 

Mozgao sam jedno dva sata kasnije o svemu i sam sebi predbacivao da sam spustio bez veze - sve dok ne bih opipao desnu palčanu kost i osjetio koliko je zgnjetena.

Nisam spustio bez veze. Bila je to moja odluka i bila je dobra odluka. 

Međutim, možda je tu bilo ponešto i podsvijesti, možda podsvjesno nisam ni htio napraviti svoj ciljani rezultat na natjecanju koje je organizirano kao poplava.

Kad sam došao do snatcha, tu mi se tek nije više ništa dalo. Uzeo sam malo i izmahao, sve skupa vrlo skromnih 105 snatcheva.

 igsf world 2012

U globalu lošiji rezultat nego u Bjelovaru prošle godine, ali to više nije ni bilo bitno.

Iako sam osvojio treće mjesto u svojoj kategoriji, nekako ne gledam na to na taj način. Ono što je sigurno je da me IGSF na svom svjetskom kupu koji je ovako (ne)organiziran više neće vidjeti.

dodjela

A o problemu dvosmislenog suđenja (iako meni sudac nije napravio nijednu jedinu grešku, bio bih nepošten da kažem suprotno),  podilaženja određenim timovima, potpunom  nedostatku engleskog jezika i ostalim organizacijskim propustima bi se dao napisati jedan poduži članak.

Bilo je lijepo vidjeti jake momke kao nabacuju 32-ke kao da su od stiropora, ali sve ostalo... Nisam siguran da bih želio nastaviti pisati o tome jer bi se netko mogao naći iznenađen. I uvređen.

Da kažem "vidimo se dogodine u Vanzaghellu", lagao bih. Zato ću samo reći: nabacali smo ponešto, vidjeli svašta i vratili se živi i zdravi kući.

Sad odmor, pa pripreme za slijedeću sezonu. Kako, kada i kuda? Odlučit će kockica života. ;)

Pozdrav od Lea i Maria.

 

 

 NAPOMENA: Članak je preuzet s dozvolom autora sa http://strsljen.org/