Motorička kontrola zvuči ozbiljno – kao da se radi o svemirskoj tehnologiji ili softveru za upravljanje podmornicom. Ali zapravo, to je samo naš mozak koji pokušava uvjeriti mišiće da naprave ono što smo zamislili. Naglasak na pokušava.
U praksi – to je onaj isti sustav koji te uvjeri da ćeš “samo malo potrčati”, a završiš u elegantnom padu pred svjedocima iz tramvaja.
Orkestar pod vodstvom zbunjenog dirigenta
Mozak je dirigent, a mišići orkestar. Kad sve ide po planu, dobiješ Beethovenovu Devetu. Kad ne ide – zvuči više kao kad klinci dobiju bubnjeve za Božić.
Primjer: odlučiš “samo skočiti preko lokve”. Tvoj motorni korteks šalje savršene upute, cerebelum izračuna ravnotežu, mišići se pripreme… a ti završiš u lokvi. U punoj simfoniji pljuska.
Upravljanje pokretima obavlja mozak. Ali ne onaj pametni dio koji zna da ne treba slati poruke bivšoj u 2 ujutro, nego motorni korteks – nešto poput Google Mapsa za mišiće. On kaže ruci: “Pomakni se naprijed”, a ruka to shvati kao: “Prospi kavu po košulji”.
Svakodnevni “testovi” motoričke kontrole
- Penjanje uz stepenice – jedna od osnovnih životnih funkcija. Dok ne promašiš stepenicu i napraviš performans koji gleda cijeli ulaz.
- Hod po ravnoj liniji – obavezna scena u policijskim filmovima. Iako, realno, većina nas to ne bi prošla ni trezni.
- Otvaranje vrata – zvuči banalno, ali priznaj, i tebi se dogodilo da povlačiš dok piše “PUSH”. Tu mozak i ruke jednostavno prestanu surađivati.
- Sportski pokušaji – kad igraš badminton i promašiš lopticu za metar. Mozak je rekao “udari sad”, a tijelo: “ma neću, hvala”.
Zašto nam je to uopće bitno?
Motorička kontrola je ono što nas razlikuje od stolica. Ona nam omogućava da hodamo, plešemo, igramo nogomet, ali i da obavljamo sitnice – poput držanja kave bez da je prospemo.
Bez nje, život bi bio kaos – više bismo se spoticali nego hodali, a YouTube bi imao još više smiješnih videa.
Bez motoričke kontrole, mi bismo izgledali kao Sims likovi kad im se izbriše vrata. Svaki put kad digneš žlicu prema ustima, to je dokaz da tvoj živčani sustav radi složenu simfoniju. I da, kad žlica završi u oku, to je isto umjetnost, samo avangardna.
Može li se trenirati?
Naravno! Svaki put kad učiš novu vještinu – od vožnje bicikla, do sviranja gitare, pa i do kuhanja palačinki bez grudica – ti zapravo treniraš motoričku kontrolu.
Dobra vijest: mozak voli vježbu.
Loša vijest: ponekad ćeš ipak završiti s palačinkom na stropu.
Zaključak
Motorička kontrola je genijalan sustav – dovoljno dobar da nas održi na nogama, ali dovoljno nesavršen da redovito postanemo zvijezde vlastitih bloopera. Zato, sljedeći put kad se posklizneš, sjeti se: to nije nespretnost, to je samo tvoj mozak koji testira granice znanosti.
Motorička kontrola nas čini ljudima – ili barem sprječava da izgledamo kao pokvareni roboti. Zato je treniraj: hodaj, trči, bavi se sportom, pleši, igraj Twister, ili samo pokušaj vezati tenisice bez da padneš.
Ivana Gorički
Kettlebell Team Giryatrija Zagreb