Jezik, stopala i oči – kakve veze imaju s našim držanjem?

Zategnut vrat. Jedno rame više od drugog. Osjećaj da stalno stojimo „nakrivo“. Kuk koji kao da je uvijek na jednoj strani. Ili ona poznata situacija: odradimo masažu, istegnemo se, malo se „poravnamo“ – i nakon nekoliko sati ili dana tijelo se opet vrati na staro.

Zvuči poznato?

Možda je vrijeme da prestanemo promatrati tijelo kao skup zasebnih dijelova.

Jer tijelo nije slagalica u kojoj su stopalo, koljeno, kuk, kralježnica, vrat i čeljust potpuno neovisni jedni o drugima. Način na koji naš živčani sustav prima informacije iz različitih dijelova tijela može utjecati na način na koji se krećemo, održavamo ravnotežu i raspoređujemo napetost.

Jedan zanimljiv koncept koji se sve više pojavljuje u području neuroznanosti pokreta i senzomotorike povezuje stopala, oči i jezik kao važne izvore senzornih informacija.

Ne, to ne znači da će ti „namještanje jezika“ magično ispraviti kralježnicu.

Ali znači da je priča o posturi puno zanimljivija od jednostavnog:
„Ovaj mišić je skraćen, zato ga treba istegnuti.“

Kada kažemo „loše držanje“, često zamišljamo osobu pogrbljenih ramena i glave gurnute prema naprijed.

Ali postura nije fotografija.

Postura je stalna prilagodba tijela gravitaciji i okolini.

Dok stojimo, hodamo ili sjedimo, naš mozak neprestano dobiva informacije:

• gdje su stopala u odnosu na pod,
• kako je glava orijentirana,
• što oči vide,
• kakav je položaj čeljusti,
• gdje se nalaze pojedini dijelovi tijela,
• koliko smo stabilni.

Na temelju tih informacija živčani sustav organizira pokret i tonus mišića.

Drugim riječima, tijelo ne mora uvijek biti „simetrično“ da bi bilo funkcionalno.

Ono stalno traži najbolji način da ostane stabilno i učinkovito.

Problem nastaje kada određeni obrazac kompenzacije postane dominantan i počnemo ga ponavljati iz dana u dan.

Pogledajmo što to zapravo znači.

Stopala su puno više od „platforme“ koja nas nosi.

Na njihovom se području nalazi velik broj osjetnih receptora koji mozgu daju informacije o pritisku, položaju i kontaktu s podlogom.

Zamisli da stojiš bos na podu.

Ako težinu više prebacuješ na desnu nogu, tijelo mora napraviti određene prilagodbe kako bi glava i oči ostali približno u ravnoteži.

Mijenja se raspodjela opterećenja kroz gležanj, koljeno i kuk. Zdjelica se može prilagoditi, a kralježnica i gornji dio tijela traže novu poziciju.

To ne znači da će „krivo stopalo“ automatski izazvati bol u vratu.

Ali znači da informacije koje dobivamo iz stopala sudjeluju u kontroli ravnoteže i pokreta.

Zato je zanimljivo pitanje:

Kako raspoređujem težinu na stopalima?

A ne samo:

Koji mi je mišić zategnut?

Naš sustav za ravnotežu ne koristi samo informacije iz mišića i zglobova.

Koristi i vid.

Glava i oči međusobno su povezani s kontrolom položaja tijela. Promjena smjera pogleda može utjecati na aktivnost određenih mišića vrata, što je pokazano i u eksperimentalnim istraživanjima. (⁠Posturepro)

Zato ponekad vrijedi napraviti jednostavan eksperiment.

Sjedni ili stani uspravno.

Pogledaj ravno.

Zatim polako pogledaj krajnje lijevo.

Primijeti što se događa s glavom, vratom i ramenima.

Sada pogledaj gore pa dolje.

Tijelo se ne ponaša kao robot kojem je svaki dio potpuno izoliran.

Vid, ravnoteža i pokret međusobno komuniciraju.

E, tu postaje zanimljivo.

Jezik nije samo organ koji koristimo za govor, okus i gutanje.

Njegov položaj povezan je s funkcijom čeljusti, a područje čeljusti i vrata ima bogatu senzornu i motoričku povezanost.

Zato se u nekim pristupima rehabilitaciji i terapiji pokreta pažnja posvećuje i položaju jezika, čeljusti i disanju.

Ali ovdje treba napraviti važnu razliku.

To što postoji neurološka povezanost ne znači da je jezik „glavni uzrok“ svih posturalnih problema.

Nema smisla nekome tko ima bol u leđima reći:

„Samo stavi jezik na nepce i problem će nestati.“

Tijelo je puno složenije.

Fascija je vezivno tkivo koje okružuje i povezuje različite strukture tijela.

Ona nije neka čarobna mreža koja „drži tijelo na mjestu“, ali se prilagođava mehaničkom opterećenju i načinu na koji tijelo koristimo.

I tu dolazimo do vrlo zanimljive stvari.

Ako određeni obrazac pokreta ili položaja ponavljamo tisuće puta, tijelo se tome prilagođava.

Ako cijeli dan:

• sjedimo,
• gledamo prema dolje u mobitel,
• stojimo na jednoj nozi,
• hodamo uglavnom istim obrascem,
• žvačemo pretežno na jednoj strani,
• ili stalno koristimo tijelo na isti način,

ne možemo očekivati da će tkiva ostati potpuno ista kao kod osobe koja se kreće na potpuno drugačiji način.

Istraživanja su, primjerice, pokazala promjene u svojstvima torakolumbalne fascije kod osoba s kroničnom križoboljom. To ne dokazuje da je fascija „krivac“, nego prije pokazuje koliko se tkivo može prilagoditi dugotrajnim mehaničkim zahtjevima. (⁠Posturepro)

Drugim riječima:

tkivo se prilagođava načinu na koji ga koristimo.

Ovo je dio koji nam je posebno zanimljiv u terapiji.

Netko dođe s osjećajem:

„Trapez mi je uvijek tvrd.“

Izmasiramo ga.

Osoba ustane s osjećajem da je vrat lakši i da se rame slobodnije kreće.

Super.

Ali ako se nakon dva dana sve vrati?

To ne znači da je masaža bila beskorisna.

Možda je samo riješila jedan dio problema – posljedicu, dok je tijelo i dalje imalo isti obrazac kretanja.

Zato manualna terapija najbolje funkcionira kada nije sama sebi svrha.

Masaža može smanjiti neugodu i povećati mogućnost pokreta.

Mobilizacija može poboljšati dostupni opseg.

Vježba može naučiti tijelo novi način stvaranja sile.

A senzomotorni rad može pomoći da osoba bolje osjeti položaj i kontrolu tijela.

Cilj nije stalno „popravljati“ isto mjesto.

Cilj je pomoći tijelu da dobije više opcija.

Stani bos.

Stopala neka budu otprilike u širini kukova.

Zatvori oči na nekoliko sekundi.

Nemoj pokušavati „stajati pravilno“.

Samo osjeti:

• gdje je najveći pritisak?
• jesu li oba stopala jednako opterećena?
• osjećaš li jednu petu više?
• jesu li prsti jedne noge aktivniji?
• imaš li osjećaj da se tijelo lagano pomiče na jednu stranu?

Sada otvori oči.

Pogledaj ravno u jednu točku.

I ponovno obrati pažnju na stopala.

Promijenio se osjećaj?

Možda jest, možda nije.

I to je zapravo zanimljiv dio eksperimenta.

Ne pokušavamo dokazati da je jedan sustav „kriv“.

Samo promatramo kako različite senzorne informacije mijenjaju naš osjećaj položaja tijela.

Možda je upravo to pitanje koje trebamo prestati postavljati.

Jer ne postoji jedna savršena postura koju trebamo držati osam sati dnevno.

Najbolja postura je ona iz koje se možemo slobodno kretati.

Problem nije nužno u tome što sjedimo pogrbljeno pet minuta.

Problem može nastati kada imamo premalo različitih položaja i pokreta.

Zato je često korisnije:

• mijenjati položaj,
• hodati,
• čučnuti,
• podignuti ruke iznad glave,
• rotirati kralježnicu,
• koristiti različite obrasce disanja,
• trenirati snagu,
• razvijati ravnotežu,
• raditi na mobilnosti tamo gdje je stvarno potrebna,
• i učiti tijelo da ima više opcija.

Tijelo voli raznolikost.

Možda – ali ne zato što smo pronašli „tri tajna prekidača posture“.

Rad sa stopalima, ravnotežom, vidom, disanjem, čeljusti ili jezikom može biti zanimljiv dio šireg senzomotornog pristupa.

Ali treba ga promatrati u kontekstu cijele osobe.

Ako imaš problem s bolovima u vratu, nije dovoljno pregledati samo vrat.

Ako imaš problem sa stopalom, nije loše pogledati kako osoba hoda i opterećuje cijelu nogu.

Ako netko ima probleme s čeljusti, vrijedi razmotriti i funkciju žvačnih mišića, vrata i disanja.

Ali ništa od toga ne znači da je jedan dio tijela automatski „krivac“ za sve ostalo.

Jedna od najzanimljivijih poruka ovog koncepta nije da su „jezik, oči i stopala tajna formule za savršenu posturu“.

Puno je korisnija druga ideja:

Tijelo je sustav koji stalno prima informacije, donosi prilagodbe i uči iz ponavljanja.

Ako promijenimo samo jedan simptom, tijelo se može vratiti na staro.

Ali ako mu ponudimo:

bolji osjet + više pokreta + više snage + bolju kontrolu + različite položaje,

dobivamo nešto puno vrijednije od privremeno „ispravljenog“ držanja.

Dobivamo tijelo koje ima više mogućnosti.

A upravo je to ono što želimo postići treningom i terapijom.

Ne savršeno tijelo.

Nego tijelo koje se može prilagoditi.

Jer dobra postura nije ona koju moraš cijeli dan svjesno držati.

Dobra postura je ona koju tvoje tijelo može pronaći – i iz koje se može slobodno pomaknuti.

Ivana Gorički
Kettlebell Team Giryatrija Zagreb